O Pelješčanima na Pelješcu – kronika skupa posvećena Nikoli Zvonimiru Bjelovučiću
Od 24. do 26. rujna 2020. održan je XVI. Neretvanski književni, znanstveni i kulturni susret posvećen hrvatskomu književniku, etnografu i povjesničaru (ali i političaru, poduzetniku, vizionaru i svestranom društveno-kulturnom trudbeniku), Janjinaru Nikoli Zvonimiru Bjelovučiću (1882. – 1952.). Neretvanski je dio skupa uokviren trima okruglim stolovima održanim u Metkoviću, Pločama i Opuzenu. Skup je u Metkoviću otvorio Željko Jozić, ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Književnik Stjepan Šešelj, začetnik ovih susreta i glavni urednik Hrvatskoga slova, iznio je kronologiju dosadašnjih susreta posebno naglasivši kako je skup 2008. bio posvećen još jednom Janjinaru, Ivu Lendiću, te dometuo da se na primjeru Janjine jasno uočava kako kreativna i duhovna snaga jednoga mjesta ne ovisi o njegovoj veličini.
Tijekom navedenih je okruglih stolova Domagoj Vidović nastojao istaknuti veze Nikole Zvonimira Bjelovučića s Neretvanskom krajinom. Sami su se Bjelovučići u Janjinu doselili iz Dobranja. Bjelovučić je držao da su pristigli iz Bijeloga Vira ili zaseoka Strižići, a don Radovan Jerković navodi kako su se doselili iz Bijele vlake, predjela oko dobranjske župne crkve, te da su imali posjede u predjelu Kućine na području današnjih Danguba. Vidović je spomenuo kako je prvi Bjelovučićev objavljeni rad bio povezan s Neretvanskom krajinom. Rad je nosio naslov Zar je i Neretva srpska? te je objavljen 1902. u Zagrebu kao odgovor na knjigu Ljube Vlačića Iz prošlosti srpske oblasti neretljanske u kojoj su se, među ostalim, samostani u Poljicima, Zaostrogu i Makarskoj nastojali prikazati kao pravoslavni bez ikakvih potvrda u vrelima te u kojoj su se zaostroški franjevci opisivali kao zatiratelji ćirilice iako su se zaostroške matične knjige još u XVIII. stoljeću vodile upravo hrvatskom inačicom toga pisma. Istaknuo je i važnost Bjelovučićevih podataka o prezimenima i mjesnoj toponimiji te dijalektoloških zapažanja koje su iskoristili kasniji istraživači, poglavito Nenad Vekarić. Pripomenuo je i kako je Bjelovučić kao hrvatski predstavnik 1910. sudjelovao u Anketi za jezično zbliženje Slovena objavljenoj u slovenskome časopisu Veda te se tada zalagao za prevlast štokavskoga narječja smatrajući da bi slovenski jezik trebao postati dijalektom poput kajkavštine.
Darko Utovac osvrnuo se na tekst Petra Tutavca Bilića o izletu Neretvana na Pelješac te otvorio raspravu o arheološkim iskapanjima i ulozi Nikole Zvonimira Bjelovučića kao povjesničara. Također je komentirao neke navode iz Vlačićeve knjige poput tvrdnje o srpskome Slivnu iako je udio pravoslavnoga stanovništva na slivanjskome području početkom XX. stoljeća iznosio tek oko 5 %. Ujedno je istaknuo kako je 1940. godine lista HSS-a pod vodstvom još jednoga Bjelovučića, Nike, u metkovskome kotaru osvojila 98 %, što je bio najbolji rezultat HSS-a u južnim hrvatskim krajevima.
Marinko Tomasović uputio je na proturječja u Bjelovučićevim radovima, od izrazito jugoslavenskih stavova u knjizi Povijest poluotoka Rata (Pelješca) sa dijelom povijesti Zahumlja (Hercegovine) i Dubrovačke Republike do izrazito prohrvatskih stavova zabilježenih u knjizi Crvena Hrvatska i Dubrovnik, koji u potpunosti proturječe jedni drugima. Ujedno je upozorio na potrebu za dodatnim provjerama nekih njegovih arheoloških otkrića (poglavito u pogledu nerazlikovanja bogumila od krstjana te stećaka od srodnih vrsta nadgrobnih spomenika) i teza (naglasio je kako je Bjelovučić iznimno citiran u stručnoj literaturi) te zaključio kako je po njegovu mišljenju on više publicist nego povjesničar, ali da je kao ličnost iznimno zanimljiv zbog širine interesa i velikih zaokreta u vlastitim stavovima koje je na temelju današnjega poznavanja njegova životopisa nemoguće jednoznačno objasniti.
Josip degl’ Ivellio predstavio je Nikolu Zvonimira Bjelovučića kao člana Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“. Naveo je kako se Nikola Zvonimir Bjelovučić u dokumentima Družbe zapisivao isključivo kao Niko Zvonimir. Meštarski zbor primio ga je na svojemu sijelu 23. studenoga 1910. te mu dodijelio zmajsko ime Zmaj Sutvidski I. Bjelovučić se posebno istaknuo u organiziranju proslave 1000. obljetnice krunidbe kralja Tomislava u čiju je čast postavljeno osamdesetak spomen-ploča. Još je desetak spomen-ploča podignuto u čast velikanima poput Ivana Gundulića, Ruđera Boškovića te hrvatskoga kralja Miroslava i supruge mu Margarite. Ujedno je prvi potaknuo proširenje djelovanja Družbe na Istru, Dalmaciju te Bosnu i Hercegovinu. Neumoran rad na dubrovačkome području okrunjen je 16. studenoga 1925. osnivanjem dubrovačkoga Radnog ogranka Družbe kojemu je središte bilo u dvorani poviše Vrata od Ploča, između zvonika i palače Sponze.
Središnji se dio skupa održao na Pelješcu. Stonski se dio skupa održao u prekrasnome ambijentu nedavno obnovljene utvrde Veliki kaštio. Uoči izlaganja okupljenima se obratio stonski načelnik Vedran Antunica. U Stonu su izlagale Krešimira Gudelj, Valentina Vitković i Marina Asturić. Krešimira Gudelj održala je izlaganje „Jezične biografije stonskih Amerikana“ prikazavši na primjeru triju Stonjana sudbinu peljeških iseljenika čije su im obiteljske i poslovne prilike te (ne)mogućnost dolaska u domovinu predoredili stupanj poznavanja materinskoga govora i hrvatskoga standardnog jezika. Valentina Vitković osvrnula se na Bjelovučićevo pisanje o jednome srednjovjekovnom grobu u Tomislavovcu. Fotografija je toga groba zainteresirala Marinka Tomasovića koji je ustvrdio da je možda riječ o jedinome pravom stećku na Pelješcu. Marina Asturić, Bročanka (ili Brodačka, kako je pisao Bjelovučić) poput Bjelovučićeve supruge Mare (osnivačice društva „Hrvatska žena“ u Dubrovniku 1926.) govorila je o Rćanskoj pjesmarici posebno se osvrnuvši na usmenoknjiževnu baštinu s Broca (ili iz Brodaca, kako je pisao Bjelovučić).
Uoči janjinskoga dijela skupa sudionici su i njihovi domaćini posjetili kuću Nikole Zvonimira Bjelovučića na Pločama u Janjini kroz koju ih je provela Mirjana Cibilić Biegman.
Janjinski je dio skupa u Zadružnome domu otpočeo blagoslovom janjinskoga župnika don Željka Batinića. Radni je dio skupa započet Bjelovučićevom biografskom skicom Ivana Viđena, koji se posebno osvrnuo na njegovo djelovanje u HKD-u „Napredak“. Dojmljiv je način na koji je Bjelovučić širio članstvo te se čak i „jedio“ jer mu se nisu dostavljale pristupnice. Viđen je progovorio i o Bjelovučićevu „baroknome“ govorničkom stilu u kojemu su se nerijetko ispreplitali stihovi i proza. Ujedno je istaknuo kako je često trošio privatni novac te je možda to moglo bilo uzrokom izlaska iz HSS-a i ulaska na Jevtićevu listu. Jasenka Maslek obradila je usmenoknjiževnu baštinu zapadnoga dijela Pelješca usporedivši je s onom popisanom u Rćanskoj pjesmarici. Osobito je bilo dirljivo gledati publiku kojoj su mnogi pročitani stihovi, priče, rugalice i „ćakule“ bili itekako poznati te su redovito mamili osmijehe i komentare. Tonko Barčot izvijestio je okupljene o arhivskome rukopisu Naš život i običaju na polutoku Ratu (Pelješcu) zažalivši što na Korčuli nije bilo osobe Bjelovučićeve radne energije i kreativne snage. Marijana Tomelić Ćurlin u suradnji s Tanjom Brešan Ančić (koja nam se, nažalost, nije pridružila zbog bolesti) održala je ogledno dijalektološko ispitivanje tražeći potvrde rezultata vlastitih istraživanja u čemu su Janjinari (a i jezikoslovci među izlagačima) posebno uživali. Na koncu je Josip Lasić održao predavanje o prvome peruanskom pilotu Ivanu Bjelovučiću napomenuvši kako se Hrvati olako odriču vlastitih veličina.
Od početka se skupa raspravljalo o preokretima u Bjelovučićevoj političkoj orijentaciji. Dvadesetogodišnji Bjelovučić usudio se, naime, radom Zar je i Neretva srpska? (1902.) oštro, ali argumentirano odgovoriti na velikosrpska posezanja. Godine 1910. zagovarao je trodiobu Austro-Ugarske po kojoj bi se unutar Zemalja krune kralja Zvonimira (kako je nazivao hrvatsku ustrojbenu jedinicu) nalazile čitava Slovenija, gotovo čitavo područje današnje Republike Hrvatske (osim Baranje; zapadni bi dio Istre s Trstom imao autonomni status), BiH, cjelokupan Srijem do Zemuna (koji je tad i bio dijelom Hrvatske), Boka kotorska te Svebarje (Bar s okolicom). Nakon I. svjetskog rata njegovi se stavovi stubokom mijenjaju. Pritom treba imati na umu da je zaokret prema jugoslavenskoj ideji, kako je naznačio Josip degl’ Ivellio, bio izazvan općim odijumom prema Austro-Ugarskoj, koji je posebno bio jak u Dalmaciji, pri čemu treba pripomenuti da je upravo austrijska uprava u južnim hrvatskim krajevima nametala talijanski jezik, čak i snažnije nego mletačka, koja je bila dugotrajnija, te da se otpor talijanizaciji često prometao u jugoslavenstvo. Godine 1921. Bjelovučić objavljuje Povijest poluotoka Rata (Pelješca) sa dijelom povijesti Zahumlja (Hercegovine) i Dubrovačke Republike. Tad pelješke starosjedioce naziva Jugoslovenima te drži da je većina Pelješčana bila pravoslavne i „bogumilske“ vjere, a da je katolicizam nametnula Dubrovačka Republike. Ukratko, potpuno potire vlastite mladenačke tvrdnje. Samo četiri godine nakon objave toga djela vraća se na početne pozicije te organizira proslavu 1000. obljetnice krunidbe kralja Tomislava, a 1928. objavljuje rad Hrvatska kruna u Stonu u kojemu hrvatsku javnost izvješćuje o otkriću slike hrvatskoga narodnog vladara u crkvi svetoga Mihajla. To otkriće drži najčvršćim dokazom „da je hrvatska državna vlast i suverena vlast hrvatskih kraljeva sezala i preko Neretve“ dodajući kako bi, da je to znao, taj podatak bio i objavio u Povijesti polutoka Rata (Pelješca). Pepelom se zbog iste knjige posuo i knjizi Crvena Hrvatska i Dubrovnik (1930.), na što je uputio Darko Utovac, navodeći kako je u njoj mnoge crkve bizantskoga stila nazvao pravoslavnima iako je riječ o sakralnim objektima s ostatcima starohrvatske literature. Ukratko, u povijesnim se djelima vratio na svoje „pravaške“ teze pri kojima je odonda uglavnom i ostao do kraja života. Mora mu se, dakle, priznati da je na više mjesta priznao vlastite zablude, što mnogi njegovi, ali i naši suvremenici nikad nisu učinili. Bjelovučić se, kao i mnogi hrvatski uglednici, vrlo brzo otrijeznio, a njegov se politički angažman na Jevtićevoj listi 1935. nije odrazio u znanstvenome radu. Ivan Viđen iznio je pretpostavku kako je moguće da se prelazak u Jugoslavensku nacionalnu stranku dogodio zbog financijskih problema, a Janjinar Damir Lozina (slično kao i prethodno Vlaho Jasprica Mašinac) spomenuo mogućnost da je to učinio iz lokal-patriotskih pragmatičnih razloga. Nitko, naime, ne može osporiti činjenicu da se janjinski gospodarski uzlet dogodio od konca XIX. stoljeća do početka Drugoga svjetskog rata te da je njemu uvelike pridonio sam Nikola Zvonimir Bjelovučić.
Dakako da ovim skupom nisu obrađeni svi vidovi Bjelovučićeva djelovanja. Naime, Bjelovučićevi autorski književni radovi nisu do dana današnjega vrednovani od strane književnih povjesničara i teoretičara, njegovi radovi o agrarnoj reformi također čekaju pravu ocjenu, a i njegov politički i pravni angažman ište podrobniju raščlambu. Sve to samo po sebi pokazuje svu širinu njegovih interesa i velik trag koji je ostavio u djelima koja se odnose na uži (čak i u prijepornome djelu Povijest polutoka Rata zapisana je iznimna onimijska građa koja je i dandanas temelj za onomastička istraživanja) i širi (branio je Neretvu i Dubrovnik od velikosrpskih posezanja te oživio toponim Crvena Hrvatska) zavičaj. Bio je usto sudionikom sudbonosnih događaja u prvoj polovici XX. stoljeća, od sudjelovanja u anketama o razrješenju južnoslavenskoga jezičnog pitanja do prijedloga za podjelu Habsburške Monarhije, sastavio je nacrt Ustava Kraljevine Jugoslavije, a nije nebitno da je u njegovoj kući bilo i upravno-vojno sjedište tijekom NDH.
Skup je ujedno pokazateljem kako je ideja Stjepana Šešelja da se skupovi održavaju u rodnim mjestima naših velikana, a ne isključivo u velikim kulturnim središtima pun pogodak. Ona je najzornije iskazana općim zadovoljstvom sudionika i publike te obostranom željom da se slični susreti nastave. Štoviše, član Izvršnoga odbora Hrvatskoga katoličkog društva „Napredak Dubrovnik“ Dasen Jasprica, koji je uime „Napretka“ pozdravio okupljene i zaključio skup, najavio je mogućnost održavanja skupa posvećenoga Nikoli Zvonimiru Bjelovučiću u Dubrovniku. Skup su kao i svake godine poduprli Dubrovačko-neretvanska županija te gradovi Metković i Opuzen, a u organizaciju su se ove godine uključile i općine Ston i Janjina ne samo materijalno, nego i logistički. Posebnu zahvalu stoga upućujemo županu Nikoli Dobroslaviću, (grado)načelnicima Daliboru Milanu, Ivi Mihaljeviću, Vedranu Antunici i Vlatku Mratoviću te pročelnicama Valentini Vitković i Antoniji Prišlić, koje su se u potpunosti stavile na raspolaganje priređivačima te bez kojih se ovakav skup ne bi mogao organizirati. Ujedno zahvaljujemo našim domaćinima hotelu „Narona“ i Milku Bulumu, Srednjoj školi fra Andrije Kačića Miošića u Pločama i ravnateljici Ini Žderić, Gradskoj knjižnici Opuzen i ravnateljici Karmeli Popić Kešina te Poljoprivrednoj zadruzi „Pelješki vrhovi“ i direktorici Ljiljani Bjelovučić. Priređivači posebno zahvaljuju svim sudionicima koji su se u vrlo kratkome roku spremno odazvali i pripremili izlaganja koja su pobudila veliko zanimanje javnosti i medija. Vjerujemo da smo održavanjem skupa na Pelješcu vratili malen dio duga hrvatskomu velikanu Nikoli Zvonimiru Bjelovučiću koji je umjesto Praga, Trsta, Zagreba, Beča, Podgorice ili Dubrovnika izabrao svoju Janjinu i Sutvid. Dao nam Bog još takvih domoljuba i lokal-patriota!
- S. Na koncu moram napomenuti kako i sadržaj ove kronike ovisi o objektivnim i subjektivnim osobinama kroničara, kojemu je, kao plavuju, bilo lakše zapamtiti sadržaj predavanja i rasprava koje je više puta čuo i koje su mu tematski bliže. Od koga je, i ovako je dobro!
Domagoj Vidović
