Iz znanstvenog rada: Toponimija Općine Janjina

Cijeli rad se može pročitati: https://hrcak.srce.hr/266311

Jȃnjina (G. jd. Jȃnjine, Jȃnjinē, L. jd. u Jȃnjinoj/Jȃnjinōj, u Jȃnjinjon/Jȃnjinjōn7) Janjina je smještena pod brdom Gradinom ponad prostranoga polja. Prvi se put u povijesnim vrelima spominje u ispravi Stefana Prvovjenčanoga iz 1222./1228. U tome se dokumentu spominju crkve svetoga Stjepana i svetoga Jurja8 te posjedi na Motoružnicama (koncem XIV. stoljeća zapisani su likovi Mataruge i Matarughe koji upućuju na ishodišni lik Mataruge). Godine 1334., neposredno nakon dolaska cjelokupnoga Pelješca pod vlast Dubrovačke Republike, Janjina je postala središtem kontrade. U pelješkome se zamljišniku 1393. spominje crkva svetoga Stjepana (S. Stephano), a 1396. do danas neubicirana crkva nepoznatoga titulara u Gornjim Motoružnicama (Vekarić 1989: 42, 102).9 U zemljišniku se ne spominje crkva svetoga Jurja, čije se ime okamenilo u toponimu Sućurac/Sućurje (< san(c)tu(s) Georgius ‘sveti Juraj’), a uza koju se nalaze i dva rimska groba. Među prvim je poznatim stanovnicima Janjine pritvorenik stonskoga kneza Radosav Jon (Radossao Gion/Jon de Janina) koji se spominje 1419. (Kurtović 2020: 50). Godine 1465. u Janjini je izgrađen Knežev dvor kao sjedište Janjinske kapetanije. U Janjini se spominju i crkve svetoga Ivana (jedna na Grudici, a po drugoj je teoriji sveti Ivan bio prvi titular župne crkve svetoga Vlaha; Bjelovučić 1922. Sačuvano je izvješće iz 1628. o tome kako je nova župna crkva svetoga Vlaha još bila u izgradnji. Nova je crkva na istome mjestu podignuta 1767., a 1878. dobila je današnji izgled (Baničević 1998: 33). Crkvicu svetoga Vida u Pržinama u Janjini spominje samo Nikola Zvonimir Bjelovučić (1922b: 19). Janjina u širemu smislu obuhvaća naselja Janjina, Drače, Popova Luka, Sreser i Trstenik, u užemu Janjinu i Popovu Luku, a u najužemu samo Janjinu s izdvojenim zaseokom Zabreže (usp. Bjelovučić 1922b:2). Naselje se Janjina u najužemu smislu dijeli na zaseoke Bara, Dežulovići, Gornje Selo, Jaspričići i Prišlići. Gornje Selo dijeli se na podzaseoke Gradina, Grudica, Lovrovići, Ploče, Polutići i Strane (Bjelovučić 1922a: 223). Ojkonim Janjina najvjerojatnije se izvodi od osobnoga imena Ivan (usp. toponim Janjče u Lici). Etnici: Jȃnjinar, Jȃnjinār, Jȃnjinarīn, Jȃnjinarin; Jȃnjinka, Jȃnjīnka Ktetik: jȃnjinski, jȃnjinskī, jȃnjinarski, jȃnjinarskī O imenu naselja Janjina je pisao i don Božo Baničevć: Don Božo Baničević, dugogodišnji župnik u Janjini, proučavao je povijest Janjine kao i sam naziv «JANJINA» i kako sam kaže ni s jednim nazivom nije bio savršeno zadovoljan. Prema njegovim riječima, veza se mogla tražiti s gradom Ioaninom u Grčkoj ili pak s crkvom sv. Ivana. Proučavajući toponime i dalmatinske riječi don Božo je proveo analizu početnog konsonanta «j» i ustanovio da on može potjecati od latinskog «p», kao što je to u riječima: Jelsa (lat. palusa – močvara), tako i Jelas polje, Jelšani, Jošani, Jajce, itd… Svi ti nazivi znače ili vode ili močvare. Iz toga proizlazi da se i u slučaju naziva «JANJINA» možda dogodio prijelaz iz «p» u «j». Stoga, ako zamijenimo «j» s «p», dobivamo «pennina», što na latinskom znači «vršak». On se zasigurno odnosi na janjinsku Gradinu. Toponimi srodni s našom Janjinom su: Apenini u Italiji, Janina u Splitu, pa riječica Janina blizu Čajnića, Janjin Dol kod Zagreba i dr. Svi ovise o nekom vršku blizu kojega se nalaze pa im odatle može biti ime. Latinsko «p» koje je slabo rezistentno ili nestaje (Ilica, Ilidža, Lašva), prelazi u «b» (Labin, Lubenice), «v» (Vinišće, Svinišće, Česvinica) ili ostaje «p» (Pinski rat, Pleso). Može se daklesmatrati da naziv Janjina znači «vršak» od Gradine, koji je nadasve uočljiv kada se ide iz bilo kojeg pravca. Na padini Gradine je upravo smještena Janjina. Znanstveni rad o janjinskim prezimenima možete naći na poveznici: https://www.academia.edu/120592241/Janjinska_prezimena

Zàbreže (G Zàbreža, L u Zàbrežu) Zabreže je zaselak smješten zapadno od Janjine podno uzvisine Brig. Prvi su stanovnici toga naselja Ivanovići, čije se rodoslovlje može pratiti od 1644. (Vekarić 1995: 278) Ime je naselja uvjetovano njegovim položajem.

Etnici: Zàbrežanin; Zàbreška Ktetik: zàbreški, zàbreškī

Pòpova Lúka (G Pòpovē Lukȇ, L u Pòpovōj Luci, Pòpovōn Luki, Pòpovōn Luci) Naselje je smješteno pod brdom Gradcem iznad Popovskoga polja. Spominje se u povijesnim vrelima 1222./1228. U zemljišniku iz 1396. (u kojemu su zabilježeni ojkonimski likovi Popoua Lucha i Papua Lucha) zabilježen je toponim S. Spas, koji bi mogao upućivati na crkvu Svetoga Spasa, o kojoj nema tragova u kasnijim povijesnim vrelima (Vekarić 1989: 37). Godine 1805. spominje se crkva Svetoga Trojstva, a nova je crkva s istim titularom na istovjetnome mjestu podignuta 1893. (Baničević 1998: 35) Popova se Luka danas sastoji od dvaju temeljnih sela: Popove Luke i Škrabalića (mjesno Škrabanjići). Dijelovi su Popove Luke Radulići, Srednje Selo i Šatarići, a Škrabalići obuhvaćaju još napušteni zaselak Čanđelovići. Taj su zaselak naknadno nastanili Vuletići, pa se nazivao i Vuletić-Selo (Vekarić 1989: 36, 105, 106). Napušten je zaselak u Borinu lazu, koji su po predaji nastanjivali Boršići. Navodno su stradali od kuge te je tek jedan od njih preživio i preselio se u Pijavičino. U Borinu lazu nalazilo se i imanje s gospodarskim zgradama dubrovačkih gospara Gozza Getaldića, a u obližnjim je Vrsima crkva svetoga Nikole koja pripada Žuljani (Bjelovučić 1922b: 18). Ime se naselja izvodi od apelativa pop ‘svećenik’ i luka ‘plodna udolina’.

Etnici: Pòpovjanin; Pòpōvka Ktetik: pòpovski, pòpovskī

Drȁče (G. jd. Drȁča, L. jd. ù Draču12) Drače se kao janjinska luka na Malome moru spominju od 1843. Prvotno luka, a zatim naselje smješteni su između Sresera i Sutvida. Prvi su stanovnici Drača bili kapetani Miho i Ivo Bjelovučić, koji su se u Drače doselili 1895.13 Neposredno se nakon njih ondje doselila obitelj Mata Ivanovića iz Zabrežja, a početkom XX. stoljeća još tri doseljeničke obitelji (Bjelovučić 1922b: 10). U naselju se nalazi i kapelica posvećena svetomu Nikoli na posjedu Dežulovića iz 1882. te crkva svetoga Roka podignuta zaslugom Joza Kalafatovića 1936., na stotu obljetnicu zavjeta svetomu Roku, zaštitniku od kužnih bolesti (Baničević 1998: 35). Ime je naselja srednjega roda, što uz likove u kosim padežima (npr. L. jd. u Draču), potvrđuje i mjesni toponim Malo Drače. Ojkonim se najvjerojatnije izvoditi od apelativa drač (usp. drača), no ostaje nerazjašnjeno pitanje zašto je srednjega roda.

„Drače, Drača, Draču, Drače, Draču, Dračem odnosno srednji rod, jednina!“

Dr. sc. Domagoja Vidovića je osobno jako zaintrigirao lokativ „na Draču“ koji je čuo u Janjini, koji sebi nije mogao objasniti. Tek kada je čuo za toponim Malo Drače postalo mu je jasno da je ojkonim Drače u mjesnome govoru u jednini srednjega roda te da se sklanja kao imenica polje, pa kao što kažete da ste u polju, prirodno je reći da živite na Draču.

Etnici: Drȁčanin; Drȁčānka Ktetik: drȁčanski, drȁčanskī

Sútvid (G Sútvida, L u Sútvidu) Uvala Sutvid (S. Vito), smještena između janjinske luke Drače i Luke u Dubravi, spominje se 1393. u pelješkome zemljišniku (Vekarić 1989: 42). Prozvana je po još starijoj crkvi svetoga Vida. Oko nje se naknadno istoimeno razvilo naselje. Ono je u dobroj mjeri bilo iseljeno nakon potresa 1666., a u potpunosti nakon kuge 1732. kad su se preostali njegovi stanovnici iselili u Janjinu. Godine 1889. naselje je oživljeno nakon što se u njega doselio Stijepo Bjelovučić (Bjelovučić 1922b: 19, 20).

Ktetik: sútvidski, sútvidskī

Srȅser (G Srȅser, L ù Sreseru15) Sreser je smješten na južnome podnožju Rote, na obali Maloga mora. Prvi se put u povijesnim vrelima spominje 1370. Tad je zabilježena i antroponimijska formula prvih Sreseraca: Marka Stilevića i Priboja Stankovića. Godine 1396. u pelješkome je zemljišniku na području naselja upisana crkva Svete Marije (danas Velike i Male Gospe; Vekarić 1989: 41), koja se po predaji nalazila na Gospinu škoju. Na kopnu se crkva Male Gospe spominje 1617., a nova je podignuta 1791 (Baničević 1998: 34, 35). Godine 1654. pobrojeni su zaseoci Grbići (Garbichi), Perčevići (Perceuichi), Berojevići (Beroueichi) i Jurkovići (Ghuiurchouichi). Osim navedenih zaselaka Sreser obuhvaća još Brig (zaselak se nazivao i Carevići), Do i Rat. Podzaseoci su Dola: Barači (danas se češće zaselak naziva Primakuće), Kučerići i Lazići. Od Grbića prema Brigu najvjerojatnije se nalazio zaselak nepoznatoga imena (Vekarić 1989: 101, 102). U pelješkome je zemljišniku iz 1396. zabilježen lik Serser, a 1505. Sersser. Ime se može povezati s dugootočkim toponimom Ser (usp. lat. serra16). Navedeno se ime odnosi na izduženi vrh na Dugome otoku. Taj se vrh nalazi na najužemu dijelu Dugoga otoka (kao što se Sreser nalazi na najužemu dijelu poluotoka Pelješca), a njegovo se uzmorsko podvršje naziva Pod Ser (Skračić 1996: 126, 127).

Etnici: Srȅserac; Srȅsērka Ktetik: srȅserski, srȅserskī

Osòbjava (mjesno Sòbjava; G, jd. Sòbjavē, L. jd. u Sòbjavi)

Osobjava se prostire na zapadnim padinama Rote. Spominje se 1392. u zemljišnome ugovoru između Ivana Pucića i Dragoša Površenovića iz Kune. U pelješkome zemljišniku iz 1396. potvrđeni su likovi Osublaua, Sublaua, Sublaue, Subliaua i Soblyaual (Vekarić 1989: 35). Naselje su napučili neretvanski i hercegovački prebjezi pred Osmanlijama te dubrovački građani koji su pred osmanlijskom najezdom napustili Brštanik i Drivu. Dva su temeljna naselja u Osobjavi: Osobjava i Stinjiva. Stinjiva je bila naseljena još u XIV. stoljeću, a znatnije se naselje u današnjoj Osobjavi razvilo tek nakon doseljavanja spomenutih prebjega (Vekarić 1989: 98, 99). Da se u Osobjavu doseljavalo i iz sjeverne Hercegovine, pokazuje primjer doseljavanja obitelji Jurđa Čemerovića iz okolice Konjica 1464. (Dinić 1967: 65) Navedeni su izbjeglice surađivali s uskocima te uz pomoć jataka u Neretvanskoj krajini pljačkali stoku i prebacivali je na Pelješac, što je prisililo vlasti Dubrovačke Republike da više puta primjene silu te u konačnici presele dio Sobjavaca u Stonsko polje. U Osobjavi se nalaze crkve svetoga Martina (mjesno Mratina) i Ivana iz XVI. stoljeća te crkva Gospe od Zdravlja podignuta 1905. Temeljni su dijelovi Osobjave Donje Selo (s podzaseocima Bezekovići i Šarići), Jurinovići, Kudinovići, Palaškotići (s podzaseocima Palaškotići i Strana), Vekovići (s podzaseocima Prikuće, Špadići i Tomelići) i Vrnjasovići. Na temelju je prvih zapisa razvidno da je današnji lik Sobjava (koji sadržavaju O-) nastao aferezom14 (ispadanjem samoglasnika o) i promjenom lj > j. Ime Osobjava Josip Smodlaka (1946: 33, 34) izvodi od *Osojava, tj. označuje predio u osoju, predio do kojega ne dopiru Sunčeve zrake.

Etnici: Sòbjavac; Sòbjāvka Ktetik: sòbjavskī