do VII st.
ILIRI
U janjinskom kraju postojale su brojne ilirske gomile, (Plereji i Ardijejci) od kojih je najvažnija bila Gradina na brdu iznad Janjine. Ostale su najvjerojatnije služile za motrenje otvorenog mora (poviše Popove Luke), a druge za motrenje Malog mora (Stražica Sreserka i Vardišće). Gradina je prema svim dokazima (mnoštvu pronađenih keramičkih predmeta, zidina, grobova, spaljenih kostiju…) bila «majka» ostalih gomila, tu se živjelo. 2002. godine je u Osobljavi, uz stambeni objekt u jednoj od mnogih gomila, pronađen vrlo skučen grob majke i djeteta.
ANTIČKO DOBA
U antičko doba Grci su se koristili janjinskim krajem. Janjina je uz Sreser i Drače bila pogodna organiziranju i razvijanju trgovačkih veza Narone, Korkyre i Isse. Pronađena je keramika iz južne Italije (VI. st. pr. Kr.), pa novac iz Apolonije i Dyrrachiona (III. st. pr. Kr.). Zasigurno su, vodenim putovima oko Janjine, povremeno gusari obijali grčke galije.
RIMLJANI
Da bi zaštitili promet i trgovinu od takvih opasnosti i spriječili jačanje snažnih ilirskih plemena, Rimljani su poduzimali ofenzivne pothvate protiv Ilira već od 229. pa do 35. god prije Krista. Car Oktavijan je dao pogubiti sve muškarce na Mljetu i Korčuli, a žene i djecu prodati u ropstvo. Po uspostavljanju mira na ovom prostoru zaslužni rimski časnici i vojnici dobivaju svoja obitavališta u ovom ugodnom i lijepom kraju. Tako je započelo nicanje brojnih villa rustica, kako u janjinskom polju, tako u Sreseru i u Sutvidu. Središte vlasti bila je Narona čijem je kotaru pripadala i Janjina. Iz tog vremena Rimljana sačuvano je nekoliko ostataka antičkih građevina, mnoštvo keramičkih ulomaka, razne plitice, posude, staklenke, željezni ožeg za vatru, nadgrobna ploča kod Sv. Stjepana, grob rimskog vojnika na Grudici, kao i grobovi rimskih vojnika u Sreseru uz crkvu Male Gospe, pronađeni prilikom proširivanja groblja, rimski novčići iz Sutvida i jedan žrvanj. U Sreseru je bila pak villa rustica s mozaikom, kupaonicom i opekama.
Osim svega navedenog, značajno je postojanje i kamenoloma u naselju Osobljava iz kojeg se kamen crpio i za vrijeme Dubrovačke republike (1333 – 1806), svjedok tome je kolona koja je rađena za Knežev dvor u Dubrovniku, a koja je zbog «određenog» oštećenja ostavljena i danas kao nijemi svjedok svog vremena: stoji uz cestu u Osobljavi. Rimljani su, naravno, kao i u stonskom polju proveli i centuraciju janjinskog i sreserskog polja.
VII st. – 1300. g.
DOLAZAK HRVATA
Dolaskom Hrvata u VII. stoljeću romanski živalj sve više nestaje i stapa se sa doseljenicima, koji su sa sobom donijeli drugu kulturu. Ovom se vremenu pripisuju crkvice Sv. Vida i Sv. Jurja, čije temelje danas možemo vidjeti, dok je crkvica Sv. Stjepana još starija.
Svi pisani tragovi iz ovog vremena vezani su za katoličku crkvu.
ZAHUMLJE I RAŠA NA PELJEŠCU
Do 1222. godine nema pronađenih pisanih tragova o Janjini kao ni o njezinom kraju, ali u crkvenim knjigama pronalaze se tragovi u kojima se spominje Stonska biskupija, što ukazuje na katoličku crkvu na ovim područjima još u prva vremena hrvatske povijesti. Tako se 877. godine spominje katolička biskupija u Stonu. Tada je Pelješac pripadao kao dio oblasti Zahumlja, bivšoj Crvenoj Hrvatskoj, koja je bila sastavni dio hrvatskog kraljevstva. Iz tog doba je i crkvica sv. Mihovila, u kojoj je u Stonu otkrivena i freska prvog hrvatskog kralja Mihovila – Tomislava sa hrvatskom krunom na glavi. Stonska se biskupija spominje i 925. godine u spisima hrvatskog crkvenog sabora u Splitu.
Međutim, iz opće povijesti Zahumlja i poluotoka Pelješca proizlazi da je u Zahumlju bilo mnogo nereda, mraka i nevolje kad je taj kraj zašao pod okupatore iz Raške. 1180. godine Zahumljem je vladao knez Miroslav, brat Stevana Nemanje, ljutog neprijatelja katoličke crkve. U osvajanjima tuđih zemalja i pokrštavanjima Nemanjići su prednjačili. Tako stradava stonska biskupija i katolička crkva u Zahumlju. Knez Miroslav je protjerao iz Stona Katoličkog biskupa Donata, koji je umro u izagnanstvu u benediktinskom samostanu na Lokrumu 1211. godine. Odsutnost katoličkog biskupa uvelike je omogućilo širenje pravoslavlja u Stonu i Stonskom Ratu. Za vrijeme Miroslavova nasljednika Petra prošireno je i patarenstvo. Isti je knez ucjenjivao Dubrovnik te tražio prvo 300, a potom 200 dukata za povratak biskupa, ali oni ne htjedoše dati. Tako su katolici postali neznatna manjina.
Znamenita je povelja srpskog kralja Stevana Prvovenčanoga Nemanje iz 1222. godine, posebno za one katolike koji nisu prihvatili ni pravoslavlje ni patarenstvo. Po Miklušiću u Monumenta serbica, povelja glasi: «Darivam crkvi Blažene Gospe na Mljetu (gdje su bili benediktinci): vas otok Mljet, na ostrvu Krkru (Pelješcu) crkvu sv. Vida, Janjinu sa Popovom Lukom sa crkvama sv. Stjepana i sv. Đurđa, a međe su im ove: Žuljana od mora do mora (Žuljana – Brijesta), te od druge strane Motoružnice od mora do mora (Trstenik – Osobljava – Sreser). U Stonu crkvu sv. Nikole, da bude metohije sv. Bogorodice mljetske crkve.»
Kada Stevan Nemanja sebe proglašava arhiepiskopom, a srpsku crkvu autokefalnom, katoličkom pučanstvu je bilo još teže. Ipak postoje pisani dokazi kako se do 1252. godine izmijenilo mnoštvo episkopa. Oni su se često žalili da njihova velika imanja nema tko obrađivati, da nema vjernika te tako nemaju prihoda, zbog čega su bili prisiljeni napustiti prostor. I iz povelje cara Dušana iz 1333. godine vidljivo je da je područje Janjine i njezine okolice (Trstenik, Popova Luka, Žuljana, Brijesta, Sreser i Osobljava) ostalo vjerno katoličkoj crkvi i sv. Stolici.
1300. g. – 1941. g.
STONSKA BISKUPIJA
Od 1300. do 1541. godine Pelješac je bio pod jurisdikcijom biskupa iz Korčule (pod mletačkim patronatom). Dubrovačkoj republici je to naravno smetalo te su izborili uspostavljanje stonske biskupije. Stonska biskupija je trajala od 1541. do 1828. godine, a zabilježeno je redoslijedom 25 biskupa. Stonska biskupija je pripadala Splitskoj, a potom Dubrovačkoj metropoliji.
DUBROVAČKA REPUBLIKA
Godine 1333. Dubrovačka republika je kupila od bosanskog i srpskog vladara Rat. Sagradili su zid (Stonske zidine) i odijelili poluotok od susjednih zemalja. Htjeli su osigurati posjed samo za sebe. Stoga im pripadanje korčulanskoj biskupiji katoličke crkve neizmjerno smetalo te su se protivili i podmićivali ljude protiv biskupa.
DOLAZAK FRANJEVACA
Za obraćanje naroda Rata pozvani su Franjevci iz Bosne. Tako Papa Klement VI. 1347. godine dopušta fra Peregrinu osnivanje samostana u Stonu. 1357. godine u Velikom vijeću zaključiše da Andrija Lukari može dati na čast sv. Franje franjevcima Male braće iz Stona od svojih zemalja i vinograda u Janjini, kako bi ti franjevci ondje sagradili samostan «za utjehu duša onih u Janjini i okolnih zaselaka», (predio «dumanjskog»).
Franjevci su širili prosvjetu na Pelješcu, osim u Brocama i Vignju gdje su to isto činili Dominikanci.
Važno je spomenuti poznata imena franjevaca s Pelješca: o. Matiju (umro 1612. g.) i fra Celestina Medovića, kao i franjevce svetog života fra Ambroza (1711. g.) i fra Serafina Gurića (1833. g.), nadbiskupa skadarskog fra Andrijaševića, španjolskog biskupa fra Vlahanića (umro 1653. g.), srijemskog biskupa Đivovića iz Karmena (1750. g.), savjetnika carice i kraljice Marije Terezije te dubrovačke biskupe L. Spanjoleta (1732. g.), i J. Carevića (1930. g.). Spomenut ćemo i biskupa Sarsine u Emiliji Nikolu Brautovića, blaženog oca Bonifacija i stonskog biskupa Ivana Božova (1680. g.). Kroz kronike se spominju svećenici i franjevci iz Janjine: dva franjevca Plehović, franjevac Jasprica, i svećenici Plehović, Antun Dežulović (1828. g.), Ivo Prodan (1852. g.), Antun Jasprica (1872. g.), Jozo Prodan (1879. g.), Frano Glavović (1882. g.), Mato Ivanović, Ivo Čučuković (1887. g.), Niko Kalafatović – Milić (1890. g.), i Mato Kalafatović Milić (1944. g.).
KUGA
U ovo vrijeme Pelješac nema više od 2500 – 3000 stanovnika. Don Marko Tabian, slijedeći izvore koje mi danas nemamo, piše u Kronici da je sav Rat opustošen tri puta: od bolesti, uskoka senjskih i kužnih bolesti.
Strašno haranje kuge na Pelješcu pa i u Janjini zabilježeno je 1466., 1543., 1698., 1732. i 1836. godine. 1543. godine kuga pomori oko 90 % stanovništva. Na Getaldićevoj kući u Janjini i okolnim zgradama uklesana je godina 1732. s natpisom «kuga bi» i također 1836. godina. 1732. je Janjinu poharala velika kuga, kada je spaljen i župni dvor. Tako su nestale sve knjige i matice važne za župu Janjina.
Iste je godine iseljeno naselje Sutvid iz kojeg su, prema predaji, a koja danas ima temelje u imovinskim odnosima nad zemljištem na području Sutvida (Sreserske Ledine), 4 obitelji odseljene u naselje Sreser: Perčević, Zečević, Barač i Grbić.
VLADAVINA DUBROVAČKE REPUBLIKE
Iako je vlast Nemanjića na Ratu bila okupacijska, ipak su mnogi tamošnji katolici, i uz teškoće, ostali vjerni Sv. Stolici. Vlast Dubrovačke republike potakla je katoličanstvo, ali je nametnula kmetstvo. Za vrijeme njezine vlasti 1465. godine u Janjini je utemeljena kapetanija preko koje je obavljala poslove upravne i sudske vlasti. Pod nju su spadala naselja: Žuljana i Crna gora te Župska visoravan preko Trpnja sve do Dube. U Janjini se još i danas može vidjeti zdanje «kneževog dvora», što je naziv za kuću janjinskog kapetana. Tu je bio stan kapetana, tamnica i oružara. Jedan od kapetana (što su obično bili plemićki sinovi) bio je i Marin Getaldić, «koji je zbog neodgovornog shvaćanja dužnosti nakon šest mjeseci boravka u Janjini pozvan natrag u Dubrovnik.»
Osim «kneževa dvora» (što je danas ruševna zgrada u vlasništvu nasljednika obitelji Lendić) i nekoliko dubrovačkih plemića imalo je u Janjini svoje «dvore»: Getaldić (zgrada izgrađena 1506., danas ruševno zdanje u vlasnišrvu nekolicine nasljednika), Pucić – Školić (zgrada izgrađena 1614. godine, danas preuređena u vlasništvu Općine Janjina), te obitelj Bunić Vučićević, koji je u Janjini ispjevao Plandovanja i drugi, Sorkočević i Boždari.
Padom maćehinske vlasti Dubrovačke republike, dolaskom Napoleonskih trupa i generala Marmonta započinje gradnja ceste preko Pelješca, koja i danas nosi naziv «Kraljev ili Napoleonov» put, otvorena je škola za širi sloj pučanstva, raspušteno je kmetstvo.
nakon 1941. g.
II. SVJETSKI RAT, OPĆINA DUBROVNIK I LOKALNA VLAST DANAS
U II. Svjetskom ratu Janjina je bila pošteđena značajnijih rušenja i ljudskih gubitaka zahvaljujući mnogim ljudima, posebno tadašnjem župniku don Kosti Selaku i Ivu Morđinu Crnom, čiji se spomenik s grobom nalazi tik uz župnu crkvu. U Janjini su bili i Talijani i Nijemci.
Svjetovna vlast ukinuta je 1962. godine, nakon gotovo 500 godina, kada je Janjina uklopljena u sklop bivše općine Dubrovnik. Nakon Domovinskog rata Janjina je bila u sklopu općine Ston iz koje je izdvojena 1997. godine kada je 13. svibnja, osnovana općina Janjina. Nakon sustavnog iscrpljivanja bogatog trgovačkog i obrtničkog središta koje je trajalo od završetka II. Svjetskog rata do ponovnog utemeljenja svjetovne vlasti, Janjina i njezina okolica su stagnirale i propadale.
Od 1997. godine započeto je sa obnovom važnijih institucija koje su temelj povratka i obnove života u Janjini i cjelokupnom kraju.